Kruh naš svagdanji daj nam danas (1978) je kratki dokumentarni film (14 min.) u boji, režisera Vlatka Filipovića (1936.-2019.). Film prikazuje rad Crvenog krsta u Sarajevu za vrijeme socijalističke Jugoslavije, zahvaljujući čijem radu su mnogi siromašni ljudi imali topao obrok svaki dan. Film Kruh naš svagdanji daj nam danas proglašen je najboljim dokumentarnim filmom na 36. Festivalu jugoslovenskog dokumentarnog i kratkometražnog filma u Beogradu i stoga je Filipović nagrađen Velikom zlatnom medaljom Beograd.

Filipović, jugoslovenski i bosanskohercegovački reditelj i scenarista, jedan je od rodonačelnika svjetski renomirane Sarajevske škole dokumentarnog filma i njen je istaknuti pripadnik. Za životni doprinos bosanskohercegovačkoj kinematografiji nagrađen je nagradom Udruženja filkskih radnika BiH „Ivica Matić“ za 2007. godinu. Bio je autor četiri igrana filma i četrdesetak dokumentarnih. Njegovi filmovi inspirisani su i prožeti simbolima kraja odakle je potekao, kao što su, po njegovim sopstvenim riječima, „kamen, stećci, običaji, planinsko selo, kraško polje, franjevci, multietničnost Sarajeva“, to jest, „simboli Bosne i Hercegovine i život ljudi uz te simbole“. 

Kruh/hljeb je još jedan simbol kojem se Filipović iznova vraća, dakle lajtmotiv. U njegovom dokumentarnom filmu Pečat vremena (2004), koji je dio neretvanske trilogije Saga o Neretvi (2000.-2004.), kruh je prisutan kroz riječi molitve Oče naš: „Kruh naš svagdanji daj nam danas, i otpusti nama duge naše, kako i mi otpuštamo dužnicima našim, i ne uvedi nas u napast, nego izbavi nas od zla“. Molitvu izgovaraju vjernici, pod kišobranima i u kabanicama, unutar crkve (Rođenja blažene Djevice Marije, locirane u Ravnom) devastirane ratom, dok kiša pada kroz uništeni krov. Sličan simbolizam u ratnom kontekstu je i u filmu Vatre Sarajeva (1992), u kojem Filipović kadrovima enterijera spaljene Crkve Marijinog uznesenja u Sarajevu, suprotstavlja zvonjavu zvona, i glasove vjernika koji mole Oče naš. Kruh iz ove molitve je simbol Hristovog tijela, koje na sebe preuzima sve grijehe, ali ujedno i simbol oprosta u ratnim vremenima uništenja, kad je oprost teško pronaći.   

Kruh je prisutan i kao simbol plodnosti, suprotstavljen simbolima neplodnosti (poput kamena), u dokumentarnom filmu Žedno polje (1964), u kom se brašno melje u žrvnju (ručnom mlinu) koji jedna žena vrti, a zatim se kruh peče na kućnom ognjištu na vatri ispod sača. Sličnu namjenu ima kruh koji se nikad ne pripremi do kraja u Filipovićevom dugometražnom igranom filmu Moja strana svijeta (1969), jer Jakov (Izet Hajdarhodžić), siluje sestru svoje žene, dok ona priprema kruh, meljući pšenicu u brašno u žrvnju. Silovatelj, opsjednut željom da ima dijete (sina), simbol je jalovosti i dijametralno je suprotan plodnosti, koju simbolizuje žena koja priprema brašno za kruh.  

U filmu Kako ubiti Griega u Sarajevu (1995), žito se ne melje nužno u brašno za kruh, već se koristi kao mamac za lovljenje golubova, koje gladni stanari jedne zgrade u Sarajevu (Filipovićeve komšije) jedu u ratnom obruču. Kruh je u istoimenom filmu i simbol jedinstva i tolerancije među multinacionalnim i multietničkim stanarima zgrade, raznih religija (katolici, muslimani, pravoslavci), koji provode ratne dane u podrumu, jer oni lome i dijele između sebe pogaču koju je donijela komšinica pravoslavka.    

Slično, kruh je simbol i u kratkom dokumentarnom filmu U zavjetrini vremena (1964). Kadru pastira - umotanog u vuneni ogrtač dok kroči kroz mećavu i za kojim kroz uzanu stazu utabanu u dubokom snijegu ide duga kolona ovaca - komplementiran je voice-over naratora „Sve za vunu, za sir, za meso, za mlijeko...“. Kadar se promijeni, i prikazani su ljudi koji nose na leđima sijeno dok se probijaju kroz sniježnu oluju. Oni idu uzbrdo, što je poduhvat gotovo nemoguć kao Sizifov posao. Kadar je podvučen voice-overom naratora, koji se kao zvučni most nastavlja iz prethodnog kadra „...za kruh, za život naš svagdanji“. Ljudi ipak uspiju da dodju do vrha, zatim skinu sijeno sa ledja, stave ga na sanke, i spuste se prema svojim kućama. Iako je ovo planinsko selo po imenu Lukavac bilo udaljeno samo 30 km od Sarajeva, 1960-ih bilo je odsječeno od svijeta, bez struje, a stanovnici su živjeli kao i prije nekoliko stotina godina. Kruh, dakle, simbolizuje borbu seljana za preživljavanje, protiv snježne stihije i surovih vremenskih uslova, kao i njihovu pobjedu nad prirodom.

Kruh se pojavljuje i kao simbol milosrđa, u filmu Kruh naš svagdanji daj nam danas, o radu javne kuhinje Crvenog krsta u Sarajevu, za vrijeme jugoslovenskog socijalizma. Osim što ovaj kratki dokumentarni film predstavlja dokument, kritiku društva u kojem su svi, prema postulatima socijalizma, trebali biti jednaki, a ipak nisu bili, već su završili na marginama društva, on predstavlja ujedno i pristrasan autorski izražaj jer je empatičan prema svojim junacima i junakinjama. Filipović ih ne osuđuje zbog neplaćene karte, dok izbjegavaju revizore u tramvaju, na povratku kući sa hranom koju su dobili iz Crvenog krsta. On saosjeća i sa jednom staricom, koja izvadi komad kobasice iz svog jela dobijenog u Crvenom krstu i zapakuje taj komad u papir, da bi ga odnijela svom psu jer je čeka gladan kući. S njim ona dijeli samoću i siromaštvo, sve pod budnim okom Josipa Broza Tita, čiji se mali uramljeni portret u boji nalazi u njenom stanu, tik pored naljepnice Crvenog krsta Sarajevo. Filipović je empatičan i prema višečlanoj porodici sa djedom, maloljetnom djecom i njihovom majkom, koji čekaju baku da dođe iz Crvenog krsta sa toplim obrokom, kao i prema starici koja donosi svom bolesnom mužu hranu. Filipović vizuelno, montažnim sredstvima, suprotstavlja korisnike javne kuhinje Crvenog krsta sa funkcionerima koji su zaduženi za njih. Suprotstavlja siromaštvo i obilje, u društvu koje je nominalno bez klasnih razlika. Dok su funkcioneri žovijalni, lijepo obučeni, zdravi i veseli, dok ispijaju neko alkoholno piće i nazdravljaju, opet sve pod budnim okom Josipa Broza Tita, čiji portret gleda sa naslovne stranice knjige o njegovom liku i djelu, autora Fitzroy Maclean-a; korisnici javne kuhinje Crvenog krsta su zabrinuti, indisponirani, često sa vidnim fizičkim ozljedama, poput žene koja ima čvorugu i posjekotinu na čelu, muškarca koji ima zavoj preko oka, muškarca sa iskrivljenim, slomljenim nosom, ili bolesne bebe romske nacionalnosti.

 „Bez obzira čim su se bavili, bez obzira jesu li bili filmaši, jesu li bili književnici, jesu li bili pjesnici, jesu li bili slikari, jesu li bili seljaci s kojima sam razgovarao, radnici, itd., ljudi su ti koji su na mene učinili najveći dojam“, rekao je Filipović u intervjuu koji je dao jula 2009. godine. Empatija prema ljudima, kao i interesovanje za simbole podneblja iz kojeg je potekao, prožima njegove filmove, od kojih je Kruh naš svagdanji daj nam danas hvale vrijedan primjer, koji definitivno treba pogledati.