„Muzej revolucije“ je film iz 2021. godine u režiji i po scenariju Srđana Keće. Ovaj film dobio je nekoliko nagrada od kojih se ističe “Srce Sarajeva” za najbolji dokumentarni film na Sarajevo film festivalu. Sama ideja nastala je 2015. godine kada je “Muzej revolucije” bio video instalacija prikazana na Berlinskom filmskom festivalu. Prateći svakodnevicu tri junakinje koje žive u Muzeju revolucije, ne da bi čuvale eksponate, već same sebe, Keča izlaže pitanja o društvenim okolnostima današnjice, istini pred kojom se zatvaraju oči te da li je vatra u čovjeku jača od svega.

Film počinje citatom arhitekte neostvarenog projekta Muzeja revolucije u Beogradu, u kojem navodi da je svrha muzeja čuvanje istine o nama. Ironično, umjesto da je čuva, temelji ove nedosanjane građevine kriju istinu ispod redova stepenica i improvizovanih krovova. Sigurno je da je Rihter ostvario zamisao o istini u muzeju, ali ne onoj koja porađa nedostižno savršenstvo, već istini koja je u podrumu, ispod ideala evropskog društva. U podrumu, kao Milica, Mara i Vera. Tekst na ekranu praćen je šumom koji će do samog kraja biti zvučno obilježje filma. Tri junakinje, tri generacije i tri pogleda na svijet griju se jednom vatrom i sanjanju o istoj slobodi. Prostor u kojem one žive prikazan je u mraku, sa predapokaliptičnim snopovima svjestlosti, snimljenih statičnim kadrovima, koji su propraćeni šumom. Kroz ove postupke reditelj ukazuje na repeticiju i monotoniju u njihovim životima. Prisutnost šuma dijelom jeste otuđenost od ostatka svijeta ili gubitak sluha na probleme koji nas okružuju. Pored šuma, prostor u kojem one borave pun je zvukova koji ukazuju da oko njih sve truli. Konstantno kapanje koje nestane s ljeta, može biti poslednja kap koja preliva čašu nemoći u junakinjama. Umesto susreta sa istim, ljudi traže nova rešenja u vidu grandioznih senzacija kao što je koncert klasične muzike. U tom smislu kultura za cilj ima društvenu koheziju, ali kako razmišljati u tom smjeru kada su na istom platou oko bine žene koje nemaju zadovoljene osnovne ljudske potrebe. Milica je djevojčica koja u razgovorima pokazuje svoj vatreni karakter željan saznanja, igre i kontrole. Na vizuelnom nivou kosa poklapa se sa njenim karakterom. Bijeli korijen koji se pretapa u tamne krajeve kose sama asocira na svojevrsni plamen. Uprkos takvoj prirodni ona jeste poslušna ćerka koja prati svoju majku. Kamera da bi ispratila njihova kretanja ka nikad određenim putevima, postaje nestabilna. Za razliku od enterijera koji je prikazan statičnom postavom kamere, ona u eksterijeru juri za likovima, naročito za djevojčicom. U zavisnosti od sadržaja kadra oni su značajno dugi (enterijer) ili često prekidani rezovima (djevojčica). Jer ona jeste takva, neuhvatljiva. Junakinje su skoro uvijek snimane u krupnom planu što za cilj ima razvijanje bliskosti izmedju gledaoca i glavnih likova, ali tome na put staje njihovo lice koje je često u sjeni ili prekriveno kosom. Autor ovakvim paradoksom želi da poruči da ovo nije priča o njima, već o svima čiji su životi otišli u pogrešnom smjeru i nikad nisu uspjeli da se vrate. Kolorom u filmu dominiraju hladne boje u toku zime, pa se mogu opravdati godisnjim dobom. Jedino što odvaja od sivila jeste vatra koja se održava sve vrijeme. Ljeto je u žarkim, gotovo neprijatnim bojama ulične rasvete koja čak i u gledaocu stvara osjećaj vrućine i zagušljivosti. Rediteljskim postupcima ostvaruje se intimnost prostora i situacije, a najprije razgovora, kakvi su razgovori o novcu i budućnosti, između Milice i Mare.

Djevojčica Milica sa plamenom na sebi i u sebi, vodič je kroz grad koji je od revolucije i ideala utopije svojim bagerima sravnio sa zemljom ono što ljude čini ljudima i ugasio plamen pojedinca da stane pred isti. Ipak, dok se na betonskoj pustinji grade novi temelji koji će biti

zaboravljeni, Milica promišlja svoje planove za budućnost, dokazujući da vatra gori i bez zime. Vatra u njoj se neće ugasiti.