Debitanski film autora Molly Manning Walker, How to have sex, premijerno prikazan na prošlogodišnjem Kanskom filmskom festivalu, bavi se neozbiljnošću mladosti. Svojom naracijom autor najviše ispituje potrebu za pripadanjem, tj. uklapanjem u današnju vrstu društva, a isto tako pridaje veliki značaj podtekstu omladinske „party kulture”.

Radnja filma dešava se na grčkom ostrvu Krit. Tri mlade Britanke, Tara (Mia McKenna-Bruce), Skye (Lara Peake) i Em (Enva Lewis), nakon polaganja maturskog ispita (rezultate još čekaju), dolaze na pomenuto ostrvo u potrazi za opijanjem, partijanjem i seksom. Za Taru to predstavlja problem. Ona je za razliku od svojih drugarica još uvijek nevina i osјeća pritisak da to mora promijeniti. Nakon što su se smjestili u hotel, na bazenu upoznaju dva momka i jednu djevojku, takođe Britance, koji su tu iz istih razloga.

Film teče linearno, kroz jednostavne i prepoznatljive situacije. Jasno preispituje pritiske društva i okoline - u ovom slučaju pritisak je seksualne prirode. Glavno pitanje koje se u ovom filmu nameće je da li se mi kao izrazite individue trebamo povinovati većini, tj. današnjoj vrsti društva, nauštrb naših iskrenih želja. Drugim riječima, da li je Tara, junakinja filma, došla na ljetovanje da se zabavi bez obzira hoće li, ili neće imati seks? Na ova pitanja autor nam odgovara brojnim Tarinim polukrupnim i krupnim planovima u kojima se njena nelagoda razaznaje. A kada nakon noćnog kupanja u moru, Badger (Shaun Thomas), na plaži skoro pa siluje Taru - u njenim polukrupnim planovima vidi se nećkanje - otvara se još jedno bitno pitanje: da li je Tara taj seks zaista željela? To nas dalje odvodi do zaključka koji se jasno uočava u filmu – ova situacija je posljedica neiskazivanja istinskih želja i namjera, tj. neiskrenosti koje je u filmu slabo ko lišen.

Drugi važan motiv koji nam autor nameće je sve ono što se nalazi iza bezobzirne omladinske i tinejdžerske „party kulture”, tj. odlaženje na poznate destinacije da bi se iživili u površnoj zabavi. Scenario je kvalitetan - karakteri su građeni pažljivo i sa njima se publika lako saživljava. U jednom trenutku Badger kaže: „Ničega se ne sjećam od prošle noći, a vjerovatno mi je to jedna od najboljih koja mi se ikada desila!“. U tome je sumirana čitava srž - zapravo i nije važno da li će se sjećati važnih momenata ljeta provedog sa ostatkom ekipe na moru, naprotiv nepromišljeno i drsko uživaju u velikim količinama alkohola ne mareći za posljedice. Sav taj mladalački duh partijanja dočaran je scenama bizarnih žurki u bazenima i praznim ulicama punim smeća. Zato autor i nema konačan stav prema njima - niko tu nije loša osoba i ni za koga se ne može reći da je čisti negativac. Svjestan je da su svi oni samo učesnici koji su prihvatili društveni kontekst kao datost koja diktira njihovo ponašanje.

Iako zbog upotrebe jarkih boja i brzog tempa, How to have sex, može vizuelno da zavede kao da je u pitanju banalna komedija, način na koji se tretira pripadnost, partijanje i iznad svega seksualnost kod mladih, film čini vrijednim gledanja. Mnoga bitna pitanja biće otvorena nakon projekcije, što je sugerisano samim naslovom.