Garbura (2022.) dugometražni je prvijenac Josipa Žuvana, redatelja i scenarista kojeg smo do sad znali kao redatelja nekoliko kratkih igranih filmova i televizijskih serija, a koji ovim filmom pokazuje kako su njegove sposobnosti daleko šire. Garbura pali fitilje obiteljskih struktura te posredstvom tehnologije pruža svježu perspektivu na generacijski jaz.

Ova drama koja vješto graniči s komičnim bavi se dvojicom dvanaestogodišnjaka iz zabačenog sela u Dalmaciji. Predbožićno je vrijeme, a prijatelji i susjedi Antonio i Nikola (Mauro Ercegović Gracin i Franko Floigl) nesmetano se zabavljaju pirotehnikom i tehnologijom, dok se njihove obitelji sitničavo prepiru oko komada zemlje. Film počinje scenom pljuska. Kamera se fokusira na lokvu i vuče po podu sve dok se u kadru ne nađe automobil. Pucanj iz pištolja razbija mu stakla. Ovu aluziju na film noir prekida već sljedeća scena - tresuća kamera mobitela jednog od dječaka dok drugi ispred nje ispaljuje garburu tj. karbit, koja film rasterećuje napetosti. Drhtavom rukom snimljena igra suprotstavljena je statičnim kadrovima neugodnih obiteljskih ručaka. Dječaci kroje opasan ali slobodniji zaseban svijet, dok odnosi između dviju obitelji, ali i oni unutar njih, bubre od frustracija i prešućivanja. Napetost kanaliziraju u igru punu eksplozija, igrajući se karbitom, zastarjelom vrsti pirotehnike, i pištoljem Nikolinog djeda, svojevrsnim naslijeđem s kojim kroče u svijet odraslih.

Kad sami nisu ispred ekrana, u igri najčešće oponašaju obrasce svojih omiljenih kompjuterskih igrica. Dječju preokupiranost tehnologijom licemjerno preziru odrasli čiju pažnju ona jednako tako usisava. Antonijevu majku (Ivana Rošić) posvuda prate hitovi Magazina, uglavnom iz zvučniku njenog mobitela, dok Nikolin otac (Ljubomir Bandović) paranoično skriva ekran svog. Za razliku od dječaka, virtualni im svijet ne pruža slobodu, već samo kratak izlet u nedopušteno. U brakove od kojih nastoje pobjeći, kao i u zidove Nikoline kuće, uvukla se vlaga čija prisutnost u filmu vrši višestruku funkciju. Ne signalizira samo ustajalost strukture obitelji već i nedostatnosti društva u kojem se ove obitelji tiho i sporo raspadaju. Vlaga je voda koja se smjestila u konstrukciju kuće same, ali još se vode ulijeva u tijek filmskog narativa. Od spomenute početne scene pljuska, do lokve na kojoj se dječja kamera zadržava do vode koju Nikolin otac i baka sizifovski lopataju iz dvorišta, hladna i bljutava kišna voda vjerno prati hlade i bljutave odnose odraslih likova Garbure, a u kontaktu sa vodom i karbit mijenja svoje stanje. Sive tonove u novogodišnjoj večeri zamjenjuju topliji,

dok se majke obiju obitelji po prvi put odlučuju zauzeti za sebe i poljuljati postojeće obiteljske dinamike. Sinovi ih prate i nekoliko mjeseci kasnije svoju igru nastavljaju gdje su stali, a i kiša je napokon prestala. Svojom GoPro kamerom Antonio snima sebe kako hoda prema Nikoli koji dronom upravlja posljednjom scenom filma. To su možda samo darovi od očeva koji se osjećaju krivo, ali kamera je opet u rukama dječaka.

Redatelj se, dakle, ne zadržava na kritici društva, već pokazuje malen ali ne beznačajan trenutak emancipacije. Filmom se isprepliću poznate teme coming-of-age narativa; neispunjena obećanja, razbijanje iluzija i formativna prijateljstva s posebnostima koje ta iskustva imaju danas. Redatelj pritom ne moralizira niti propovijeda o sveprisutnosti tehnologije u životu djece, već je uvodi u priču kao alat u pripovijedanju. Kompleksnom karakterizacijom dvanaestogodišnjaka, Žuvan prkosi prijeziru prema generaciji Z (i Alfa) od strane starijih generacija i zgražavanju nad opasnosti društvenih mreža, te pogled gledatelja okreće prema okoštalim strukturama hrvatske svakidašnjice.