Stric (2022) debitantski je film redatelja Davida Kapaca i Andrije Mardešića koji je osvojio nekoliko nagrada, a jedna od njih je i nagrada za najbolji scenarij na Pulskom filmskom festivalu 2022. godine.

Riječ je o psihološkom trileru koji je primjer da jednostavnost sižea ne mora biti reduktivna u simboličkom prikazu pa tako priča o Obitelji (Ivana Roščić, Goran Bogdan i Roko Sikavica) koja dočekuje Strica (Predrag Miki Manojlović) iz Njemačke kako bi zajedno proslavili Božić otkriva prostor za poigravanje ovim motivima. Kapac i Mardešić uzeli su jedan tipičan obiteljski blagdan, dekonstruirali ga i sastavljali ga iznova i iznova, noćnu moru kojoj se ne nazire kraj.

Od prve scene jasno je da tu nešto smrdi. Majka u stresu dovršavanja ručka razbije tanjur te u krupnom planu njezina noga u hulahupki s rupom na nožnom palcu polagano povlači krhotine tanjura prema sebi. Obitelj izađe ispred kuće dočekati Strica koji svoj auto parkira na jarko zelenom travnjaku pod uzavrelim suncem. Očuđenje i osjećaj nespokoja javljaju se u gledatelju. Radnja bi trebala biti smještena u osamdesetima sudeći po odjeći glavnih junaka (za koju Otac kaže da „nema do robe iz Trsta“), debelom televizoru, otkrićem video rekordera (donesenog iz Njemačke, naravno) i tvrdo ukoričenom foto-albumom u kojem se ispred svake slike nalazi zaštitni ukrasni papir. Ipak, usred ručka Stricu zazvoni mobitel, poznati zvuk iPhone-a ispuni prostoriju, i umjetna božićna bezbrižnost raspline se poput atmosfere u kazalištu kada mobitel zazvoni u publici. Apsurd, jeza i groteska koja prožimaju ustajali zrak kuće u kojoj vrijeme stoji ponajviše proizlaze iz disonance između izgovorenog i viđenog, što je zasluga odličnog scenarija. Stric s veseljem dočeka prijesnu puricu o kojoj je, kako kaže, razmišljao cijelim putem dok se vozio iz Münchena. Pitanjem „Jesu li ti narasle dlake na jajima?“ koje iznova postavlja Sinu, odraslome muškarcu, Stric ponižava i infantilno tretira Sina. Majka bezizražajnog izraza lica pjeva Magazinovu pjesmu Dva zrna grožđa prije spavanja dvama odraslim muškarcima, jednom kojemu je namijenjena uloga dječaka, a drugom koji sadistički režira cijelu ovu predstavu.

Sve u ovome filmu je iscenirano i neprirodno – pa tako Majka lijepi svoje rečenice koje mora izgovoriti po kućanskim elementima kako ih ne bi zaboravila, a Otac uskače na mjesto Sina koji kasni na ručak i izgovara njegovu repliku. Božićno slavlje zapravo je predstava u kojoj su likovi Otac, Majka, Sin i Stric ujedno i glumci i publika jedni drugima. Specifičnim načinom glume koji pripada teatru, a ne filmu, glumci izgovaraju svoje rečenice – one su prenaglašene i pomalo neprirodno izgovorene, no to ne narušava filmski efekt. Dapače, stavlja u fokus kako je što rečeno i zašto na takav način. I dok je gluma kazališna, stilski efekti su izrazito filmski pa se kamera doima poput zasebnog lika koji se ne usudi približiti ostalima, već se većinom skriva iza namještaja ili prikazuje likove iz gornjeg ili donjeg rakursa prateći ih poput kakve muhe na zidu koja je namirisala trulež i došla se njome osladiti. Tjeskoba proizlazi i iz mučnog ponavljanja istoga dana iznova i iznova što stvara vrtlog nemira – zašto Obitelj pristaje iznova izvoditi ovu predstavu?

U kontekstu regionalne kinematografije ovaj je film posve novo jelo na meniju koje može publiku upoznati s novim okusima. Redatelji se hrabro poigravaju sa žanrom miješajući

kazališne konvencije s filmskim izražajnim sredstvima. Još jednim smjelim spajanjem - najtradicionalnijeg kršćanskog blagdana s jezom i hororom - redatelji izazivaju nelagodu u gledateljima. Blagdanski zamor, neugodni susreti s rodbinom i različite obiteljske dinamike prikazani su na način koji je teže probaviti ako za to nemate želudac. A oni dobrog želuca oblizivat će prste nakon filma kao nakon prave blagdanske gozbe.