„Crni kamen“, mokumentarac grčkog režisera Spirosa Jacovidesa, topla je komedija i obiteljska drama. No, puno važnije, to je kritika ableizma i rasizma, koja ističe prirodno pravo na biti drugačiji. Ako je netko invalid, zašto ne bi smio biti mrzovoljan među zdravima, ako je crne boje kože, zašto ne bi bio opušten među bijelcima, ...

Film počinje svijetlim interijerom državnih ureda, kako priliči čistoći grčke administracije, s pretrpanih spisima i bukom te ponekim nervoznim službenikom. Pozadina priče je nestanak javnih službenika zbog krađe državnih sredstava. Nakon tog uvoda, u pseudo-dokumentarnom stilu smo dovedeni u stan u stan obitelji Dologlou, u naručje brižne 68-godišnje udovice Haroule čija je uzdanica, sin Panos, također nestao. Ona će nas suvereno voditi kroz zbivanja, kao što inače kontrolira svoj život i život svoja dva sina. U radnju se uključuje njezin invalidni i bezvoljno-čangrizavi sin Lefteris, kojeg ona bespogovorno njeguje, a potom i dobrodušni taksist Michalis, afrički Grk. Michalis nesebično pomaže Harouli, dok Lefterisa digne iz malodušnosti jer dijele ljubav prema istom nogometnom klubu i lakim drogama. Srušivši Harouline ksenofobične predrasude, on postaje član domaćinstva. Dotad neopterećena komedija zajedničkog traženja nestalog Panosa kreće se komplicirati i pretvara u obiteljsku dramu posredovanu rasizmom iz društvene sredine. U svemu tome, protagonistica Haroula ipak ne ispada posve nesebična majka.

Glumačka ekipa je vrlo dobro izvela jednostavne zadatke stereotipizirano postavljenih likova, osim nešto kompleksnijeg lika majke i, donekle, Panosa. Haroula (Eleni Kokkidou) je snimana većinom u krupnom planu, iz blago gornjeg rakursa: toplo i emotivno, u ljubavi i u ljutnji, u „psihopatološkoj tvrdoći“ kojom će završiti. Možemo se zapitati zašto se tako brižna, topla i zaštitnička majka nije više trudila razumjeti svoju problematičnu djecu. Vjerojatan odgovor je da nije imala snage za to, iako je davala najviše koliko je mogla.

S obzirom na jednostavnu radnju i prikaz likova, te prividnu nepretencioznost ideje, čini se da je film tek blaga parodija sa socijalnom kritikom. No „Crni kamen“ je zapravo vrlo dobra psihološka drama obiteljskih odnosa majke i sinova, proširena problemom ksenofobije i rasizma, gdje su epizode u formi komedije karaktera dobro uklopljene. Možda nakon filma u kojem smo se povremeno dobro nasmijali, oni manje tolerantni među nama ipak izlaze s ponekom misli o tome ne pretjeruju li s preziranjem invalida u susjednom stanu, iritacijom koju osjećaju prema glasovima djece na kraju ulice ili mržnjom prema „pomaknutima“ i svim drugačijima.

Iako „Crnu kamen“ završava tragedijom, majčina smrt otvara prostor za novi i bolji život svih ostalih koji su je voljeli. U posljednjem kadru filma, Panos uz nježan osmijeh otkriva što je crni kamen. U njegovoj se šupljini nalazi (simbolički, kao u utrobi njegove ponovo trudne žene) mala je panda: crno-bijeli simbol miješanja rasa u novom svjetonazorom duhu. Transformacija crnog kamena – od utega na dokumentaciji administracije arhaičnog društvenog sustava do predmeta koji u sebi nosi oslobođenje dječjeg sna univerzalnog, kozmičkog sjedinjenja i emancipacije kozmopolitske duše čovječanstva – sukus je ovog filma.