Drama “Mlijeko“ dugometražni je prvijenac nizozemske redateljice i scenaristice Stefanie Kolk, premijerno prikazan na Venecijanskom filmskom festivalu 2023.

U filmu pratimo mladu majku Robin (Frida Barnhard), koja je rodila je mrtvorođenče i kako se s posljedicama nesretnog događaja različito nose nesuđeni roditelji, članovi obitelji, prijatelji i neizbježna administracija. Robin pohranjuje, mlijeko koje se nakuplja nakon poroda s namjerom da ga donira majkama i bebama kojima je potreban. Jednostavna namjera nailazi na neočekivane birokratske prepreke.

Uspješno izbjegavajući klišee redateljica ostavlja prostor našoj mašti, tako što dramaturški vješto balansira između onog što gledamo i onog što ne vidimo, služeći se glumačkom mimikom i facijalnom ekspresivnošću. Šutljiva je i obitelj koja se okuplja kao podrška Robin. Latentno prisutni humor ogleda se i u statičnoj slici obitelji, čiji su članovi pomalo nedorasli novonastalim okolnostima. Robinina smetenost njihovim držanjem, dok je u središtu te zbunjene skupine, navodi nas da se zapitamo tko tu koga tješi.

Interesantan doprinos dinamici filma su scene grupnih šumskih šetnji, kao oblik terapije na koju se odvaži Robin. Gledamo šetače, koji u tišini koračaju kroz mir šume i nakon nekog vremena, razvija se sporazumijevanje različitim neverbalnim oblicima komunikacije. Tišinu postupno nastanjuju prigušeni jecaji, zvuk hrskanja grančica pod nogama šetača ili zvuk žvakanja sendviča, hotimično gurkanje i osmijesi. Konačno, tišina uzmiče u kapelici na odredištu, dok nas disharmonično nadglasavanja članova grupe uvjerava da je nemoguće prepriječiti put riječi.

Možda je najdojmljivija snaga filma u privrženosti koju Robin razvija prema izdojenom mlijeku. Osim što je pohranjivanje mlijeka zadatak, koji privremeno okupirajući je spašava od depresije, ujedno je i način da se produlji veza sa izgubljenim djetetom. To je spontani terapijski postupak bez riječi, kojim Robin kreira vlastiti komunikacijski kanal. Zato je posebno dirljiv moment u kojem Robin grli bočice s mlijekom, što za nju predstavlja oproštaj od prošlosti, ali i budućnosti kakva je mogla biti. Dvostrukost tog odvajanja je ujedno i kulminacija dirljive priče.

O ovakvim ili sličnim pričama smo već čuli, no Stefanie Kolk je zajedno sa svojom junakinjom duboko udahnula, zaronila u ponor tuge i izronila u obećavajućem finišu.