Tri dana pecanja humorna je drama o pokušaju ispravljanja narušenih obiteljskih odnosa nizozemskog redatelja Petera Hoogendoorna.

Gerri se vraća u rodni Rotterdam kako bi u tri dana obavio potrebne liječničke preglede i proveo vrijeme sa sredovječnim sinom Dickom. Prilično suzdržan susret u kojemu se pozdravljaju samo stiskom ruke daje nam naslutiti da su između njih mnoge izgubljene godine, a otac će umjesto kod sina za vrijeme svoga boravka biti smješten kod pokćerke Nadie. Otac i sin razišli su se za vrijeme Dickova djetinjstva, a on je svoju mladost nakon razvoda roditelja i smrti majke proveo uz baku i djeda. U pokušaju da se iskupi za prošlost Gerri provodi dane uglavnom s Dickom i dopušta mu da ga prati na njegovim dogovorenim obavezama.

Tri dana pecanja je svojevrsni film ceste u kojem otac i sin posjećuju razna mjesta i ljude čemu nastoje, svaki na svoj način, ostvariti što kvalitetnije druženje. Otac je razočaran sinovim načinom života i ne ustručava se to mu predbaciti, dok pomalo ekscentrični autsajder Dick nastoji na svoj način pridobiti oca koji mu je očigledno nedostajao u životu. Njihova komunikacija, ponekad eksplozivna, ponekad prožeta vrlo suptilnim humorom, suprotnost je bezuvjetne ljubavi oca i sina. Na kraju i sam trud koji ulažu u tu komunikaciju je jedna vrsta ljubavi između njih. Gerri je došao u Rotterdam svesti neke svoje krajnje račune i više ne gleda u prošlost dok Dick previše ne mari za sebe i ne zanima ga budućnost. Razgovori oca i sina su jednostavni i rezervirani, te u njima nema ni trunke sentimentalnosti iako se obojica, svaki na svoj način nastoje približiti jedan drugom. Posebno upečatljiva je scena u kojoj Gerri ostavlja sinu zub izvađen kod zubara, i to je možda jedino što će sinu ostati od oca kojega nije imao cijeli život. Trodnevna dinamika odnosa oca i sina svoj vrhunac dostiže prilikom rastajanja na kojemu postaje očito da niti jedan od njih ne može pronaći prave riječi. Dobiva se dojam da dolaze do tihog zaključka da ne bi trebali osuđivati jedan drugoga i da trebaju prihvatiti gorko-slatko stanje stvari u kakvom se nalaze.

Film je snimljen u crno bijeloj tehnici, ali bez velikih kontrasta i većinom se sve prikazuje u sivim nijansama koje osim što ističu sumorni Rotterdam, također naglašavaju i odnos oca i sina od kojih niti jedan ne iskače usprkos svojim različitim karakterima. Osim vrlo duhovitih momenata koje sadrži ova naizgled siva drama treba svakako pohvaliti i odličnu glazbu koje nema mnogo, ali se njom odlično prati ritam radnje filma. Potrebno je izdvojiti i izbor glumaca u filmu. Ton Cas (Gerri) i pogotovo Guido Pollemans (Dick) naprosto briljiraju i svojim sjajnim glumačkim izvedbama, a njihova ljudska autentičnost gotovo je na dokumentarističkoj razini.

Iako je film preveden kao Tri dana pecanja (Three Days of Fish) i vjerojatno bi se mogla upotrijebiti i naša narodna izreka 'svakog gosta tri dana dosta' ili anglosaksonska 'svaka riba nakon tri dana smrdi', u filmu svjedočimo odnosu oca i sina koji na neki način jedan od drugog ipak tri dana pecaju ljubav.